Svaki roditelj pazi da s djecom koristi prave riječi, prave rečenice, da ih na pravi način usmjeri i ne pošalje pogrešnu poruku. Trudi se da nađe prave riječi, ali kad se nađe u trenutku, nekad ga napuste sve prave riječi. To je sasvim ljudski i ne treba zbog toga da nosite krivicu, ali nekad je dobro čuti mišljenje stručnjaka o nekim rečenicama koje zaista često koristimo.
Za jednu rečenicu nikad ne bismo rekli da je “pogrešna” i da ne bi trebalo olako da je izgovaramo, a stručnjaci kažu da bi mogla zapravo negativno uticati na djecu.
Kad želimo da umirimo svoju djecu, naime, često kažemo “Sve je u redu”. I tom rečenicom ne mislimo baš ništa loše. Želimo da umirimo dijete, kažemo mu da smo tu i da ne mora da brine, da će se sve riješiti. Na primjer, ako je dijete palo i povrijedilo koljena.
Stručnjakinja za roditeljstvo Rem Rouda ukazuje na to da je ova uobičajena rečenica potencijalno štetna za emocionalni razvoj djece.
– Primijetila sam kako ova dobronamjerna fraza može uzrokovati dugoročnu štetu koju većina roditelja ne prepoznaje – objašnjava ona. Problem nije namjera koja se krije iza riječi, već uticaj na to kako djeca obrađuju emocije.
Kada roditelji odmah odbace djetetovu uznemirenost rečenicom “sve je u redu”, nenamjerno uče svoju djecu da preispituju sopstvena emocionalna iskustva. To odbacivanje prekida prirodni tok emocija kroz tijelo, zbog čega djeca mogu da budu zbunjena oko onoga što osjećaju. S vremenom, djeca mogu naučiti da ne vjeruju svojim emocionalnim reakcijama umjesto da razviju zdrave mehanizme suočavanja.
Problem je taj što ta rečenica ukazuje na nesklad između onoga što dijete doživljava i onoga što roditelj priznaje. Kada je dijete stvarno uznemireno, a roditelj na ovaj način zapravo protivriječi toj stvarnosti, to stvara takozvanu kognitivnu disonancu. Priznavanje osjećanja je prvi korak prema njihovoj efikasnoj obradi.
Djeca čije se emocije odbacuju mogu na kraju potpuno prestati da dijele svoja osjećanja. Umjesto da izgrade otpornost, ovaj obrazac podstiče na izbjegavanje koje se može razvući i na odraslu dob, zbog čega bi kasnije bilo još teže naučiti da se regulišu emocije.
– Emocije bi trebalo da teku tijelom – primjećuje Rouda.
– Prekidanjem ovog prirodnog procesa preuranjenom utjehom, djeci uskraćujemo sposobnost da identifikuju, imenuju i regulišu svoje emocije – dodaje.
Osim toga, roditelji koji sebi i djetetu postavljaju izuzetno visoke standarde mogu nenamjerno očekivati da će njihova djeca brzo savladati negativne emocije. Međutim, ovaj pristup često se obija o glavu, što dovodi do toga da se djeca bore s obradom teških osjećanja na zdrav način.
Šta bi onda trebalo reći?
– Vjerujem ti
– Tu sam uz tebe
– Ne moraš odmah da budeš dobro
Potvrđivanjem dječjih emocija, pomažemo im da razviju sposobnost prepoznavanja onoga što ih uznemirava i kako da savladaju slične izazove u budućnosti.
Osim toga, možemo djeci pomoći da imenuju svoja osjećanja ovim rečenicama:
– Izgleda kao da se trenutno osjećaš uplašeno/tužno/kao da te jako boli
– Taj pad je izgledao baš užasavajuće.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu